Svaki put kad se u nekom gradu dogodi nešto negativno, mene srce odvuče baš u njega. I tako sam za svoj 34. rođendan odabrala baš njega – Pariz. Od 2008. godine nisam posjetila Grad ljubavi i bilo je vrijeme da to ispravim. Moram priznati kako prvi put Pariz može djelovati zbunjujuće; malo lijevo, pa desno, pa ravno.
Čak i sada, 2016. godine, u duhu nedavnih događanja, strave i užasa, on i dalje bliješti. Lampice se pale, grad živi. Što bi drugo i trebao? Stanovnici tog grada, iako potreseni, kažu: “Pa moramo raditi! Kako ću na posao? Idem metroom, živim!“.
Otišla sam do Trga Republike i samo pogledom snimila dio grada gdje se dogodio incident. Iako sam na trenutke bila prestravljena, posebice svaki put kada bih vidjela “zelenog s municijom”, ali me i dalje puno više očarala ljepota tog grada. Kontrole u gradu su velike, u svim shopping centrima pregledavaju torbice. U katedralu Notre Dame katedralu ne možete niti ući bez potpunog “skeniranja”, kao ni u crkvu Sacre Coeur na Montmartru.
Siječanj u Parizu, unatoč svemu, je ipak zanimljiv. Vjerujem da sam odabrala najhladniji dan ikad za hodanje po Parizu, ali koga briga kada možete “zakačiti” sliku na Facebook iz poznatog restorana Laduree koji se nalazi na Champ de Elysees.
Restoran izvana izgleda dosta ušminkano, no u njega ipak ne bih ušla da nije bilo po preporuci. Iako restoran na katu ima 180 kvadrata, konobar nas je smjestio tik uz rame drugih gostiju. Kada sam u jednom trenutku zbog hladnoće koju smo preživjeli toga dana morala obrisati nos, gosti do mene su to prilično intenzivno doživjeli. No, dobro. Naručili smo hamburger i pommes frites i sve to platili oko 70,00 eura. Mužić je častio, naravno.
Taj dan nam je bio najbolji jer smo uspjeli obići ono najbitnije, a ja sam nabavila karte za Moulin Rouge. Savršeno! Oko 140 eura platili smo za obje karte, ali vrijede svakog centa! Bili smo u prvom redu do pozornice, što je fenomenalno! Fotografiranje inače nije dozvoljeno, ali eto, “omaklo” mi se.
Cabaret je bio krcat posjetiteljima, a bio je glup datum u siječnju i k tome još utorak. Toliko o tome koliko je u Parizu manje turista. Šou je zaista savršen. Kulminacija se događa u trenutku kada se dio pozornice uvlači i uzdiže se bazen u kojem plivaju tri ogromna pitona, iznad čijih glava pleše ona – hrabra žena.
Kad već postane malo neizvjesno, ona skače u bazen! Ja vičem mužu: “Vadi ju van, ona nije normalna! Ne mogu to gledati!”. Ona i dalje pleše, vrti zmije oko struka, a meni trebaju tablete za smirenje kako bih uopće to mogla gledati. O moj Bože! I tako dva i pol sata najbolje koreografije koju sam imala prilike vidjeti, od plesačica u bikinijima, životinja, zmija, plesača, svirača. Jednom riječju: savršeno.
Hvatamo taksi do našeg hotela, ali bez uspjeha. Naravno, svi žele taksi u 23,30, stoga ipak odlučujemo ići metroom na drugi kraj grada. Divan rođendan! Iako nisam ništa potrošila na shopping, zadovoljstvo je bilo veće od bilo kojeg shoppinga. Posjetite Pariz obavezno, divan je, a pogotovo ljeti kada dan traje duže i poželite ležati satima na travi s pogledom na Eiffelov toranj.